14. 5. 2018.
Na prigodnoj svečanosti 11.svibnja 2018., u Muzeju suvremene umjetnosti dodijeljene su tri nagrade jedanaestog natječaja HT nagrada za hrvatsku suvremenu umjetnost.
Na natječaj su pristigla 236 rada, od kojih je stručni žiri odabrao 36 za izložbu, koji su bili u konkurenciji za najprestižnije otkupne nagrade u recentnom vizualnom umjetničkom stvaralaštvu. U žiriju su bili: mr. sc. Snježana Pintarić, predsjednica stručnoga povjerenstva; Katrin Bucher Trantow, viša kustosica Kunsthausa u Grazu; Alenka Gregorič, kustosica, voditeljica Mestne galerije Ljubljana i Galerije KC Tobačna 001; Alem Korkut, akademski kipar, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti Zagreb i Ivana Kancir, viša kustosica MSU-a.
Laureati 11. natječaja su:
1. nagrada 75.000 kuna – Vinko Vidmar: 17. studenoga 2017., 2017.
video, boja, zvuk, 20’34”; kamera i montaža: Toni Balog
Antropologija poznaje brojne drevne rituale pročišćenja – prakse kojima se, suvremenim rječnikom rečeno, oslobađamo trauma, prošlih ili sadašnjih. U tom je duhu nastao i video-rad Vinka Vidmara u kojem se čiste šrapneli skupljeni u vlastitom dvorištu i na zidu kuće u kojoj je odrastao. Kirurški precizno neznane ruke ispiru te stare ostatke koji su ostavili ožiljke: prva granata pala je na auto ispred kuće, druga na krov, treća u dvorište. Bilo je smrtno stradalih. Neke rane vrijeme ne zaliječi – trebamo posegnuti za arhaičnim obredom: očistiti ono što je donijelo razaranje i smrt, znači očistiti i sebe od pridruženih negativnih emocija. Od 17. studenoga 2017, kada je video-rad nastao, za Vinka Vidmara otvorene su drugačije mogućnosti: može izliti prljavu vodu u dvorište i krenuti pročišćen u svijet; ili se gušiti u naslagama prošlosti. Nema dvojbe što mlada osoba odabire. Odnos prema minulim zbivanjima kroz ritual čišćenja kao metafore skidanja slojeva koje vrijeme neminovno nanosi mijenjajući oblik, u čemu je stručno povjerenstvo prepoznalo važnost ovoga rada te mu dodijelilo prvu nagradu, daje nam misliti o cilju prema kojem namjeravamo krenuti, ako već nismo sigurni kojim smjerom.
2. nagrada 45.000 kuna – Dalibor Martinis: Galerija suvremene umjetnosti Zagreb, 1. travnja 1974. / fragment, Data Recovery, 2018.
instalacija (model 1:1 prostorije tadašnje Galerije suvremene umjetnosti, zidovi od knaufa, bijela boja, crteži kredom)
Upornost kojom Dalibor Martinis već desetljećima “spašava” našu izgubljenu kulturnu povijest ponovno je nagrađena. I baš kao što vam informatičar nikad ne može spasiti sve podatke nakon havarije računala, tako ni Martinis ne može dobiti cjelinu, nego se drži fragmenata, dovoljno asocijativnih da u promatraču izazovu sjećanje na cjelinu.
Zgrada negdašnje Galerije suvremene umjetnosti na zagrebačkom Gornjem gradu bila je za njegovu generaciju umjetnika kultno mjesto, kako je pokazalo kasnije vrijeme. Stoga je u svom poznatom ciklusu Data Recovery odlučio “spasiti” sjećanje na izložbu održanu 1974. na kojoj je francuski umjetnik Daniel Buren oko dovrataka izložbenih prostora aplicirao uzorak obojanih linija, prenesen sa svojih grafika. Tako nas Martinis ponovno podsjeća o važnosti čuvanja nekih informacija, a usto postavlja pitanje mogu li se uopće “oporaviti” djelomično izgubljene ili uništene informacije. Združivanjem osobnih zapisa, fotografija, s katalozima i raznim dokumentima, Martinis u fragmentima kreira negdašnji ambijent, rekonstrukciju fizičkog prostora institucije i umjetničkog djela u razvoju. S obzirom da taj višegodišnji umjetnikov projekt, objedinjen pod nazivom Data Recovery prinosi širenju svijesti o važnosti održavanja informacija ili pak o dilemi održavanja već djelomično izgubljene ili uništene informacije, stručno povjerenstvo mu je odlučilo dodijeliti drugu nagradu.
3. nagrada 40.000 kuna – Vedran Perkov: Smetnje, 2016.
video instalacija, promjenjive dimenzije
Kad su televizori bili analogni i crno-bijeli, prekid programa izazivao je tzv. snijeg, odnosno smetnje koje su pak izazivale nervozu gledateljima. U digitalnom dobu više nema “snijega” na ekranima, ali zato ima “poplave” informacija. Zapravo je gledatelj, nesvjesno, ponovno u stanju “bijelog šuma”. Vedran Perkov pretvorio je tekst Deklaracije o ljudskim pravima UN-a u binarni kod i potom ga zamijenio crnim i bijelim kvadratićima – smetnjama. Deklaracija o ljudskim pravima tako postaje tehnički element, vizualni podražaj ili čak iritacija – jer više nema osobnosti, razlikovanja dobra i zla, morala i zločina… U obilju informacija koje se svakodnevno slijevaju u našu svijest, prečujemo, previdimo ono bitno, a tisuće fotografija što ih naše oko registrira stapaju se u crne, bezlične kvadrate koji ne dopiru do naših emocija. Svaki dan netko se kune u univerzalna ljudska prava, ali često je to u ustima govornika samo isprazno navođenje fraza i citata, a nama pak apstraktni pojmovi koji se tiču nekih drugih, uglavnom onih koji su nam jako daleko. Snaga rada Vedrana Perkova leži u tome što nas tjera da zastanemo i zapitamo se: što ja danas i ovdje mogu činiti da ovaj svijet bude bolje mjesto, te mu je stoga stručno povjerenstvo odlučilo dodijeliti treću nagradu.
Prvu nagradu Vinku Vidmaru uručio je izaslanik gradonačelnika gospodin Veljko Mihalić, voditelj Odsjeka za muzejsku, likovnu i knjižničnu djelatnost Gradskog ureda za kulturu. Drugu nagradu Daliboru Martinisu dodijelila je Nina Išek Međugorac, direktorica korporativnih komunikacija HT-a. Nagradu je u ime umjetnika preuzela njegova pokćerka Ivana Jozić. Trećenagrađenom Vedranu Perkovu nagradu je predala Snježana Pintarić, predsjednica stručnog povjerenstva i ravnateljica MSU-a.
Nagradu publike u iznosu od 10.000 kn dobio je rad Tonija Mijača “Vezu (ni)je moguće uspostaviti”.
Izvor artt.hr; foto: Bojan Mrđenović